anja jelaska & gabrijela terze


Ciklus jednodnevnih izložaba u Galeriji umjetnina — Vol. 2
09 /10 Anja Jelaska

Tati i Tatlinu 


Anja Jelaska, izložba Tati i Tatlinu, Galerija umjetnina
 09.10. 2012. 

Izložbeni postav umjetnice Anje Jelaske pod nazivom Tati i Tatlinu (2012.) obuhvaća sedam ulja na platnu te drvenu instalaciju - pješčanik s maketama građevinskih strojeva. Odgovor na radom postavljena pitanja zapravo su nova pitanja svakog od promatrača ponaosob, a polazište ne bijeg i zatvaranje očiju pred stvarnošću već traženje savršenije. Pješčanik, kao najtaktilniji element, poziva na spuštanje na tlo, na novo otpočinjanje i dječju igru ozbiljnim predmetima. Gradnja antropomorfiziranim strojevima, koji postaju autori projekta unutar projekta, zapravo je nadogradnja i u fizičkom i u psihološkom obliku - bilo bušenjem nekih novih puteva ili zatrpavanjem starih, bilo odbacivanjem ili prenošenjem tereta. Taj slijepi nagon za igrom čovjekova je bit - intuicija koja se, prema Nietzscheu, ispoljava kao volja i koja razum stavlja u svoju službu. U bezvremenskoj igri umjetnika zrcali se izvorna igra svijeta, vječno vraćanje istog koje objelodanjuje tragiku života ali i jedinu mogućnost pomoću koje se ona može izdržati - umjetnost. 


Anja Jelaska, izložba Tati i Tatlinu, Galerija umjetnina
 09.10. 2012. 

Sloboda umjetnika da u djetinjoj igri otkrije građenje i rušenje, nastajanjen i nestajanje, ujedno je i teret i odgovornost, jer je tragični osjećaj vječnog vraćanja istog ujedno i potvrda života kakav on doista jest a ne kakav bismo mi htjeli da bude. Ne osjećamo li pri pogledu na predimenzionirane prikaze strojeva, kojima smo se maločas nevino igrali, okruženost i strah pred vlastitim ‘’oružjem’’; činjenicu da dvije realnosti dovode jedna drugu, pa time i nas, u pitanje? Projekcija dijela naše psihe u nežive stvari oživljuje materiju - ono neobjašnjivo ispunjavamo sadržajima svoga nesvjesnog i igramo se dijelom svoje ličnosti koji zna što se zapravo događa. Stiješnjenost između pješčanog temelja i sposobnosti kojima gradimo vlastitu viziju svijeta manifestira se putem de Chiricove imaginacije - s onu stranu fizike iluzija i stvarnost su zamijenjene, vrijeme zaustavljeno a sva logičnost antilogičnog svijeta vidljiva. 


Anja Jelaska, izložba Tati i Tatlinu, Galerija umjetnina
 09.10. 2012. 

Strogi i hladni oblici kamenih kolonada nastanjeni su dugim sjenama stvorenim svjetlom iz nevidljivog izvora. Oštrom perspektivom stavljen je naglasak na Tatlinov Spomenik Trećoj Internacionali, simbolu jednog od bezbrojnih pokušaja mijenjanja, koji je zapravo još samo jedan dokaz Nietzscheove cikličnosti svijeta. Umjesto kružnice vječnog traženja, svaka revolucija (i francuska,i ruska i nedavna arapska) odabire ‘’konstruktivni’’ pravocrtni galop tijekom kojeg se ciljevi iskrive na putu do ostvarenja.Također i sami gradimo i stvaramo vlastite mikroutopije, no, jesu li nam uopće poznate sile koje nas potiču na njihovo stvaranje ili su one samo na prvi pogled motivirajuće - leže li one na kolektivnim iluzijama koje nastaju u trenutku kada ostanemo bez čvrstog temelja? 



Anja Jelaska, izložba Tati i Tatlinu, Galerija umjetnina
 09.10. 2012. 

Varamo li sami sebe toliko dobro da to ni ne znamo? Je li Schopenhauer u pravu kada kaže da je naše uvjerenje kako postojimo da bismo bili sretni zapravo zabluda jer je čovjeku potrebno ono najgore koje će mu biti kamen temeljac u novom stvaranju boljeg? Otkrivena praznina i besmisao imaju svoj umjetnički izraz kojeg je potrebno pronaći postavljajući se pred sam život; čiji cilj možda leži u sreći samoga kretanja unutar kruga, u kojem umjetnost može biti produktivna jedino ako ga mijenja i preoblikuje. Početak mijenjanja leži u samom htijenju koje je zapravo stvaranje. Htijenje je i uvjerenje da je sve čudesno, i to daleko čudesnije nego što možemo shvatiti, rekao bi van Gogh, jedan od prvih buntovnika u svijetu umjetnosti. Zbog toga se ne treba zadovoljiti manjim od beskrajnog i čudesnog i ne mirovati dok to ne postignemo.

Gabrijela Terze