Ciklus jednodnevnih izložaba u Galeriji umjetnina — Vol. 2
16 /10 Đani Martinić
Spodobanko
Đani Martinić, izložba Spodobanko, Galerija umjetnina
16.10. 2012.
“Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodira, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja…Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani.” Ranko Marinković, Kiklop
Đani Martinić, izložba Spodobanko, Galerija umjetnina
16.10. 2012.
Đani Martinić
predstavlja se radom pod nazivom Spodobanko.
Riječ je o skulpturi izrađenoj od acrystala i visokoj 180 centimetara. No, u
ovom aktu, na prvi pogled, pažnju privlače, prvenstveno, lice figure i
izobličene ruke. Nasuprot ostatka skulpture koji je potpuno bijel, na licu je
nanesena boja. Plava boja označava oči, dok je širokim crvenim lukom naznačen
zastrašujući osmijeh. Gledajući od dna skulture, noge su anatomski realne, iako
u određenom grču što cijeloj skulpturi daje osjećaj nestabilnosti i
nesigurnosti. Prema gore, skulptura je sve više deformirana, a glava je vrhunac
te izobličenosti i predstavlja svojevrsni groteksni prikaz ljudskog lica.
Đani Martinić, izložba Spodobanko, Galerija umjetnina
16.10. 2012.
Ljudski razum je ono
što nas čini ljudima i što nas razlikuje od životinja. No razum je i ono što
nas često uništava, što nas otuđuje od prirode i drugih ljudskih bića i,
naposljetku, vraća u životinjsko stanje. Usred tehnološkog razvoja i brojnih
dostignuća kojima se čovječanstvo ponosi, nije došlo do napretka čovjekovog
duha i čini se da se čovjek sve više odaljuje od onoga ljudskog.
Pojedinac je u
današnjem svijetu izgubljen. Nakon razočaranja u religiju, a zatim i u znanost,
izgubio je tlo pod nogama. Trčanje za novcem, uspjehom i materijalnim
bogatstvom samo je ukrasna fasada koja pokriva prazninu, osamljenost i nadasve
strah. Čovjek se otuđuje od sebe i od drugih. Polako nestaje sve ono ljudsko u
njemu. On postaje ugrožena, prijeteća kreatura. Klaunovski osmijeh, iscrtan na
skulpturi, samo na trenutak priziva sreću i zabavu. Kad shvatimo da iza tog
nasmiješenog lica stoji samo praznina i usamljenost, skulptura postaje
zastrašujuća i čak prijeteća. Osmijeh se pretvara u iskrivljenu grimasu, u bol,
u krik.
Đani Martinić, izložba Spodobanko, Galerija umjetnina
16.10. 2012.
Marinkovićev lik na
kraju romana četveronoške otpuže u zoološki vrt jer je sve ljudsko iz njega
nestalo. Rat, još jedan ljudski „izum“, uništio je sve što je u njemu bilo
čovječno. Radimo li i danas isto? Uništavamo li čovjeka u ime razvoja i
napretka? Koliko smo blizu slici Spodobanka?
Pužemo li lagano, ali sve bliže i bliže, kao i Marinkovićev Melkior, Zoopolisu?
„Ovo
vrijeme tako treba širom otvorene ljudske oči.“ Valerije Michieli
Lana Brajković
